Šta podrazumeva pojam „nacionalna kuhinja“ bilo koje etničke zajednice? Da li je lako razumeti pojam „nacionalno“ kada se povede priča o prehrambenim navikama balkanskih naroda? Ovo poluostrvo od davnina predstavlja vrata naroda evropskog kontinenta. U svim aspektima društvenog razvoja istorija je ostavila svoj pečat, pa tako i u tanjiru, o čemu svedoči i kultura ishrane kod Srba.

Stereotipna turistička ponuda pod pojmom „srpska nacionalna kuhinja“ u svojoj banalnoj  površnosti podrazumeva sveto trojstvo ćevapa, sarme i šljivovice, dok zapravo kultura ishrane kod Srba priča priču o prošlosti i bogatom nasleđu nestalih carstava i prohujalih vremena.

Srbija često kod onih koji nisu ponikli na njenom tlu izaziva negativnu konotaciju mračnog naličja svega što jeste civilizacija i kultura. Slika se, međutim, rapidno menja ako se u Srbiju dođe i bude njen gost, o čemu govori i slučaj Amerikanca Čarlsa Ketera, dobrovoljnog promotera srpske kulture na društvenim mrežama.

Prostor današnje Srbije bio je i ostao područje političke i društvene turbulencije. Srpska je istorija dramatična priča o državama koje su nastajale, trajale i propadale, carstvima koja su dolazila i osvajala, vojskama koje su harale i palile.

Svaka je epoha ostavljala svoje tragove, neka kroz izgradnju i progres, neka kroz rušenje i stradanje. Zajedničko svima je da su stvarale ili donosile sopstvene kulinarske prakse koje su se sudarale, mešale i stapale. Dok su rušenja i stradanja ostajala zabeležena u narodnoj umetnosti pevanja i pripovedanja, ova potonja utkana su u celokupnu kulturu koja podrazumeva jezik, običaje, verske prakse, način života i onaj često pežorativno korišćen pojam  „mentaliteta“. I repertoar na tanjiru i u šerpi.

Savremena srpska nacionalna kuhinja nije ništa drugo do amalgam civilizacija i kultura, svojevrsni alhemijski pačvork mirisa i ukusa, koji svako od nas nesvesno reprodukuje u prostoru sopstvene kuhinje. Pored današnjih, eklektičkih trendova, u kojem sve ravnopravno može da postoji u svakodnevnom jelovniku, od italijanske paste, američke brze hrane i japanskog sušija, srpska kuhinja u sebi nosi i viševekovne nanose brojnih gastronomija poput:

  • Vizantijske (i uže grčke)
  • cincarske, jevrejske i ponegde jermenske
  • turske
  • austrijske i ugarske

 

Kultura ishrane svakog društva, a na prostoru Srbije i Balkana naročito, svojevrstan je portret kroz koji se prelama ono što jednom društvu daruje tlo u sadejstvu sa suncem i nebom, i istorijskih okolnosti koje su posledica ljudskog delanja. Zato priča o hrani, kulturi ishrane i nacionalnoj kuhinji jeste zapravo priča o identitetu i potka za pričanje priče o tome „ko smo, odakle smo i kuda idemo“.

Možda bi za početak putovanja u prostore srpskog kulinarskog nasleđa trebalo razmisliti nad floskulom da se hleb jede više u siromašnim društvima nego u državama sa boljim standardom.  Istraživanja o nematerijalnom nasleđu i kulturi ishrane kod Srba upućuju na činjenicu da je tokom srednjeg veka hleb, pored žitnih kaša, bio jedna od glavnih namirnica. Služio se na srpskim dvorovima ali i u kućama običnog sveta. Nimalo slučajno, on je i danas deo ključnih ritualnih praksi srpskog naroda i njegovog nacionalnog i verskog identiteta  – krsne slave, Božića i Uskrsa.

Hleb naš nasušni zapravo je jedan od ključnih arhetipskih formata kroz koji se čita srpski gastronomski storytelling, upućujući na zaključak da ništa nije onako kako se čini i da nema jednostavnih odgovora. U traganju za njima probaćemo da putujemo i dalje. Do sledećeg teksta srdačno Vas pozdravljam.

Tekst je objavljen 19. juna 2019. na portalu https://organvlasti.com/kuhinjsko-cose/gastronomija/istorija-ishrane-kod-srba/